Betty Boop

Tridesetih godine pojavila se prva animirana sexy cura. Nije se pak oduvijek odazivala na ovo ime, a sve je počelo kada je Bimbo zatrebao pratnju.

Tadašnji super star pas Bimbo,dobi je pratnju u liku crne francuske pudle Bilo je to 09.08.1930. i taj se datum računa se kao rođendan Betty Boop!
Autoru, Grimu Natwicku, kao model za ovaj novi lik poslužila je pjevačica Helen Kane Ono najpoznatije nasljeđeno od Helen je svojevrsni pjesmuljak - poštapalica ‘boop-oop-a-doop’ koji je Betty često koristila
.
Fizički se njen lik razvijao postepeno, od ružnog pudla (kako je sam Natwick govorio) postajala je djevojka ženstvenog i sexy izgleda. Dobila je malo veću glavu u odnosu na tijelo, ukrašenu crnim rudlama i okruglim naušnicama.
Bila je to posljedica prilagođavanja prvotnog oblika Betty kao pudla. Konačni se look pojavio u kratkom filmu ‘Minnie the Moocher’ (1932). Prepoznatljivi piskutavi Bettyn glas je nakon više pokušaja konačno dala glumica Mae Questel i to je ponovila u više od 150 filmova. Ista je Mae 'uglasila' i Popeyevu Olivu.

Betty Boop prvi je crtani lik koji ima ženska seksualna obilježja. Možda zato jer je prva žena. Do tada je postojala samo Minnie Mouse, ženka da, no žena ne! Betty je nosila minice, isticala je tanki struk i razvijena prsa. Bila je izazovna, ali je zauvijek ostala ‘čista’ teenagerka (službeno je uvijek imala 16 godina). Kako joj se mijenjao izgled, tako joj se mijenjalo i ime; od Nancy Lee, preko Nan McGrew da bi u filmu ‘Stopping the Show’ iz 1932. dobila ono po kojem je i danas poznajemo.

Prepoznatljivost crtića s Betty Boop bila je i uvijek pomno izabrana glazbena podloga kojoj su iz serije u seriju doprinosili velikani jazza, od Cab Callowaya, Luisa Armstronga, Rudyja Valeea, Dona Redmana do Ethela Mermana. Sve u svemu, bio je to crtić za odrasle, baš i ne za djecu.

Kada je 1934. godine počelo provođenje Haysovog zakona o cenzuri (The Production Code censorship law) koji je propisivao što se u filmovima smije, a što ne prikazati, Betty Boop je dobila dužu suknju, a na košuljici je morala zakopčavati još pokoje dugme. Više nije bila izazovna sexy cura već je više izgledala kao usidjelica. Koliko god se autori trudili da serijal učine zanimljivim uvodeći nove likove (jedan od njih je bio Popeye) ništa joj nije moglo pomoći pa se Betty Boop povlači 1939. godine.

Šezdesetih godina ponovo se pojavila naša draga Betty, ali se radilo o njenim starim filmovima s tom razlikom što su sada bili u boji. Tada se još nije radilo na kompjuteru pa su Korejanci, koji su radili na bojanju, jednostavno preskakivali neke crteže da bi si olakšali rad pojednostavivši na taj način pokrete. Rezultat je bila reducirana animacija dok je original napravljen punom animacijom.

1988. godine Betty se pojavila u filmu ‘Who Framed Roger Rabbit’. . Zanimljivost lika sexy lutkice je i ta što, bez obzira na nezastupljenost u aktualnoj animiranoj produkciji, 'bere' strašne pare na svim mogućim gadgetima sa svojim likom, od majica, torbica i spavaćica pa do  i zidnih tapeta.

Madonna by Mario testino

Mario Testino

Mario Testino (rođen je 30.listopada 1954 u Limi,Peru) je peruvijanski modni fotograf.

Testino je pohađao Universidad del Pacifico,Pontificia Universidad catolica del Peru i University of San Diego.

Godine 1982. Testino se preselio u London gdje i danas živi.

Testino je radio za najpoznatije modne magazine kao što su Vogue i Vanity Fair

 Osim modnih editorijala Testino je snima i poznate celebrity kao što je Lady Di i njezini sinovi.Također je uspješno surađivao sa poznatim  glumicama kao što su Kim Besinger, Cameron Diaz,Julia Roberts i s  pjevačicama kao Madonna, Kylie Minogue i Lady Gaga.

Testinovi radovi se izlažu u mnogim prestižnim galerijama i muzejima širom svijeta

U Phillips de Pury & Co aukcijskoj kući, u Londonu, 5. lipnja 2010 otvorena je izložba i aukcija njegovih radova.

.

Dita von Tease

Burlesque – umjetnost gracioznog striptiza

U zadnjih nekoliko godina, tradicionalni „burlesque performans“ ponovno stupa na scenu. Takozvani neo ili nova burleska mnogobrojnu publiku pronalazi u Europi i Americi. Predstave su unaprijed rasprodane, a prva dama gracioznog striptiza svjetski je poznata Dita von Teese i njen performans u čaši šampanjca.

Početak ove vrste zabave seže do kasnih 1860tih kada su Lydia Thompson i njene Britanske plavuše dovele burlesku u Ameriku. Grupa je spajala tradicionalnu kazališnu produkciju i žene u ulogama muškaraca. Kasnije se ime veže za američko zabavno kazalište „Burlesque“, koje je radilo početkom 20. stoljeća čija glavna atrakcija je bio striptiz. Umjetnice se nikad nisu do kraja skidale. Skidanje rukavica se često pretvaralo u erotsku atrakciju. Međutim, striptiz i jeftini klubovi tridesetih godina zatvaraju „Burlesque“ i otvaraju novu eru jeftine zabave. 

 

Klubovi u kojima se ovakvi performansi odvijaju, povratak su u neko izgubljeno vrijeme. Nostalgično je 

uživanje u glamuru starih dana. Danas moderna burleska može biti sve – od klasičnog striptiza do čak male mini drame i komedije. Kao i kod svog prethodnika fokus je stavljen na ono „tease“ (u prijevodu mučiti) u riječi „striptease“. No, svi imaju par zajedničkih elemenata – skidanje, skupi i raskošni kostimi, nepristojan humor, cabaret i mnogi drugi. Za razliku od takozvanog pravog striptiza, kojim se žene bave kako bi zaradile za život, burlesque umjetnici novac od nastupa troše na kostime, šminku i pripreme. Nastupanje pred publikom je za njih uživanje, umjetnost koju žive. Kako su prije većinom vještine skidanja prikazivale žene, danas se burlesqueom bave i muškarci i žene. To nisu uvijek umjetnici koji odgovaraju današnjem idealu ljepote. U lepršavom svijetu perja, šljokica i korzeta, nastupaju mlade, stare, mršavi, debeli, niski i visoki. Granice ne postoje. 

 

Par američkih umjetnika sredinom devedesetih, neovisno jedno o drugom, u svoj show uvode elemente tradicionalne burleske. Riječ je o Billie Madley sa „Cinema“ i Ami Goodhear „Dutch Weismanns' Follies“ u New Yorku, te Michelle Carr sa svojom grupom pod nazivom „The velvet hammer Burlesque“ u Los 
 Anglesu. 

izvor:budi.In

Ziad Ghanem AW10-11 part3 - finale

Advice

They cry, 

“You cannot survive outside the rat race of society!”, 

and I

, “Have any of you tried?” 

They further,

“You won’t have an automobile nor a house!” 

“See these feet, they can carry me, and while you, in your bed, look into pale planks, 

I look into a depthless galaxy.” 

AMERICKI PSIHO (2000)

Knjiga Bret Easton Ellisa "Američki psiho" vjerojatno je najkontroverznija priča o kojoj se raspravljalo prošlog desetljeća. Glavni lik u priči, dobrostojeći Patrick Bateman s Manhattana, koji se prepušta svojim najmračnijim porivima - ili misli da to čini - uznemirio je mnogobrojne čitatelje (i prvog izdavača knjige) koji su njegove postupke shvatili doslovno. Čak i prije no što je izdana, priča je izazvala raznovrsne reakcije zbog opisa nasilja i izrazito mračnog tona, zbog čega su i knjiga i autor bili izloženi jakoj kritici.

Patrick Bateman je naizgled savršen "gospodar svemira" - poput svih drugih ljudi. On se očajnički želi uklopiti, ali, što se više trudi nalikovati ostalim bogatašima s Wall Streeta, sve je bezličniji - i ima sve manje kontrole nad svojim porivima koji, ironično, čine da se osjeća jedinstvenim.

Film "Američki Psiho". Režirala ga je Mary Harron, a scenarij je napisala Guinevere Turner prema knjizi Bret Easton Ellisa. Ulogu Patricka Batemana dobio je Christian Bale. U ostalim su ulogama Willem Dafoe, Jared Leto, Reese Witherspoon, Samantha Mathis, Chloe Sevigny, Justin Theroux, Matt Ross, Bill Sage i Cara Seymour. Producenti su Edward Pressman, Chris Hanley i Christian Halsley Solomon, a izvršni producenti su Michael Paseornek, Jeff Sackman i Joe Drake.
Mary Harron je ispod površinskog prikaza nasilja prepoznala stvarnu sliku naše kulture. S distance od jednog desetljeća, opisala je AMERICAN PSYCHO kao "briljantnu socijalnu satiru i razorni portret 80-tih godina". Scenarij pak opisuje kao "više priču no realističnu dramu, jer Bateman se u stvarnosti ne bi izvukao, što i jest poanta knjige - i filma. Nitko ne sumnja da je Bateman čudovište jer se savršeno uklapa u društvenu sredinu. Američki psiho nije film s "porukom" - ne želimo propovijedati - već otkriti nešto o našem društvu".
Ideju za realizaciju filma dobio je producent Edward R. Pressman čitajući knjigu 1992. godine. Nakon toga, vidio je film "Ubio sam Andy Warhola" i impresionirala ga je sposobnost Harronove da prikaže vrijeme, atmosferu i detalj. Ona je u osamdesetima radila dokumentarce i činilo mu se da je savršena za režiranje "Američkog psiha". Ona i G. Turner preradile su tekst i napisale izvrstan scenarij.
Nasilje prikazano u knjizi usmjereno je uglavnom prema ženama, i to je izazvalo prosvjede Nacionalne organizacije za žene iz Los Angelesa kad je knjiga izdana. Harron i Turner su uočile da je Američki psiho svojevrstan dokument protiv muškaraca. Obradile su tekst tako da suosjećamo samo sa ženskim likovima. Film je optužnica protiv mačizma i mržnje prema ženama, i zapravo je feministički nastrojen.

Christian Bale kao Patrick Bateman