Paul Poiret

Naspram Paula Poireta, Coco Chanel izgleda poput obične šnajderice - izjavio je veliki modni vizionar Azzedine Alaia. Nema razloga da ne vjerujemo jednom od najcjenjenijih modnih kreatora današnjice, no dok o Coco Chanel svi sve znaju, malo je tko izvan modnih krugova svjestan važnosti Paula Poireta za razvoj mode kakvu danas poznajemo. Coco je živjela dugo, a njezin nevjerojatan talent za vlastitu promociju ostavio je mnoge u pogrešnom uvjerenju da je samo ona zaslužna za modno oslobađanje žena u prvoj polovici 20. stoljeća. Poiret je umro davno, 1944., potpuno osiromašen i zaboravljen, a upravo je Alaia zaslužan za ponovno zanimanje medija za njegov rad.

Paul Poiret rođen je u Parizu 8. travnja 1879. Roditelji su mu bili krojači u Le Halles, srcu tadašnje tekstilne industrije, tako da je od ranog djetinjstva bio okružen modom i odmalena uvjeren kako je predodređen za velike stvari. Kao dijete s previše mašte, a premalo discipline, jasno je pokazivao da želi biti umjetnik. Škola ga nije zanimala, a pohađao ju je samo zato jer je to inzistirao njegov otac koji ga je, želeći mu usaditi radne navike, nakon završetka školovanja poslao za šegrta poznatim pariškim proizvođačima kišobrana. Paul je jednom priznao kako je u to doba ponekad i zaboravio oprati vrat, ali nikada nije zaboravio svaki dan promijeniti ovratnik i besprijekorno se odjenuti. Od materijala za kišobrane kod kuće bi stvarao ekstravagantne kreacije na drvenim lutkama i svima u kući ubrzo je postalo jasno čime će se u budućnosti baviti.

Zahvaljujući mašti i daru za crtanje, Poiret je ubrzo dobio posao kod Jacquesa Douceta, poznatog couturiera tog doba. Osim što je naučio osnove zanata, Poiret je kod Douceta došao u kontakt s umjetničkim djelima koja će mu promijeniti kreativnu percepciju. Nakon odsluženja vojnog roka, 1901., Poiret se zapošljava u Worthu, najslavnijoj modnoj kući toga doba. No vlasnici, braća Jean-Philippe i Gaston Worth, nisu prepoznali njegov talent i stoga mu nisu pružili pravu priliku da se razvije u okrilju njihovoga modnog carstva. Mnogi njihovi suvremenici smatrali su kako su braća Worth bili i te kako svjesni Poiretovog talenta, no da su ljubomora i strah kako će on ugroziti njihov položaj bili razlog zbog kojeg su ga otpustili. Ali ako oni nisu vjerovali u njega, bilo je, srećom, onih koji jesu.


Mama Poiret dala je sinu financijsku potporu, kako bi 1903. mogao pokrenuti posao. Druga važna potpora stigla je od najslavnije glumice tog doba, Rejane, koja je Poireta slijedila u njegov novootvoreni modni atelijer. Rejane je bila prava trendseterica, sve što bi ona stavila na sebe željele su odjenuti i druge viđenije Parižanke, pa je kreator i njoj mogao pripisati velike zasluge što je u samo tri godine postao najveća modna zvijezda Pariza!

Poiretova modna revolucija počela je odbacivanjem korzeta kao obveznog ženskog odjevnog predmeta. “Krenuo sam u rat protiv korzeta”, znao je govoriti. “Svijetu je potreban tiranin poput mene, tiranin koji oslobađa!” Poiret nije prihvaćao ništa drugo osim vjere u vlastiti ukus, a žene su ga slijepo pratile. Uživao je u novostečenoj slavi, okružio se najvećim umjetnicima toga doba, poput velikog kreatora Mariana Fortunya, fotografa Mana Raya ili slavnog ilustratora i scenografa Ertea (pravim imenom Romain de Tertoff).

Inspiriran art nouveauom, engleskim dizajnom i sufražetkinjama, koje su silno željele modnu reformu, kreirao je svoju slavnu haljinu jednostavno nazvanu La vague, koja se prilagodila tijelu poput nježnog vala. Haljina je bila rezana ispod grudi, naglašavajući dekolte i u jednostavnoj, ravnoj liniji spuštala se do poda. Odijevajući sve ljepotice belle epoque, Poiret je stvorio novu viziju žene koja je izgledala mladoliko, moderno i drsko. Najveća inspiracija bila mu je ljubav iz djetinjstva, Denise Boulet, kojom se vjenčao 1905. i koja mu je rodila petero djece. Mnogi se pitaju bi li Poiretov dizajn bio upravo takav da mu supruga nije bila lijepa i mršava. Paul je opisao Denise u Vogueu 1913. kao vrlo jednostavnu i običnu, bez trunke šminke, ali upravo zato su njegove kreacije baš na njoj najviše blistale. Gracilna i skromna, bila je najbolja reklama njegovih neobičnih ideja. Zvijezde toga doba naprosto su ga obožavale. Za glumicu Sarah Bernhardt isključivo je on kreirao haljine koje je nosila na sceni i izvan nje, a među svoje prijateljice i mušterije ubrajao je i Isadoru Duncan, Josephine Baker te bogatašicu i mecenu mnogih umjetnika Peggy Guggenheim.

Uvjeren u ispravnost svojih ideja, često nije mario za mišljenje svojih mušterija i očekivao je da im se svidi sve što im servira. Iako ga danas slave
kao velikog osloboditelja žena od sputanosti, on žene nije riješio korzeta zato što je mislio da ih on steže, nego stoga što je imao drukčiju viziju ženske ljepote. Estetski kriteriji bili su mu na prvom mjestu, jednako kao i vlastita slava. Ta umišljenost i gubitak kontakata sa stvarnošću skupo su ga stajali tijekom karijere. Prvi veliki promašaj napravio je 1910., kada je ženama pokušao nametnuti neobično uske suknje, u kojima nisu mogle normalno hodati, već su poput gejši morale raditi male, energične korake. Poireta je to silno zabavljalo: govorio je kako je žene oslobodio stega u gornjem djelu tijela, pa neka sad malo pate u donjem. Ovaj put, nisu poslušale svog modnog tiranina.

Poiret se brzo snašao. Dogodine je u modu uveo orijentalne motive, koji se i danas rado citiraju u kolekcijama mnogih suvremenih kreatora. Po toj inovaciji ostat će upamćen: žene je natjerao da odjenu kaftane, dimije, tunike, velove, turbane i kimona, a te 1911. organizirao jedan od najslavnijih balova u povijesti, legendarnu 1002. noć. Tom prigodom odjenuo se poput babilonskog kralja Nabukodonosora, a na zabavu je došao u kočiji koju je vuklo 100 djevojaka odjevenih, naravno, u njegove kreacije. Paul Poiret redovito je dolazio na zabave okružen hordom svojih supermodela mnogo prije negoli su tu praksu prihvatili Halston, Gianni Versace, Valentino ili Tom Ford. Uostalom, Poiret je prvi kreator u povijesti koji je održao modnu reviju, pa je još za života s pravom stekao naziv prvog pravog modnog kreatora 20. stoljeća.

Ta, 1911., smatra se vrhuncem njegove karijere iz još jednog razloga. U Fauburg Saint-Honore otvorio je trgovinu namještaja i dizajnerskih predmeta za kuću, poput tapeta i tepiha sa svojim potpisom, a lansirao je i prvi kreatorski parfem u povijesti, čitavo desetljeće prije glasovitog Chanela 5. Poiretova genijalnost možda se najbolje očitava upravo u toj trgovini, otvorenoj punih 80 godina prije lifestyle i koncept trgovina Ralpha Laurena, Calvina Kleina, Donne Karan ili Giorgia Armanija. Paul Poiret bio je osoba ispred svoga vremena, ali i pomalo tragična povijesna figura.

Njegovo zlatno doba završava s početkom Prvog svjetskog rata. Kao i mnogi couturieri, morao je zatvoriti svoj atelijer i trgovine te se odazvati mobilizaciji. Nakon četiri godine na ratištima, povratak u stvarnost nije bio nimalo ugodan za njega. Slika svijeta, pa tako i mode, dobila je nove obrise: raskoši i teatralnosti u odijevanju, naime, više nije bilo mjesta. Coco Chanel najbolje je iskoristila tu situaciju, ponudivši ženama modnu skromnost zapakiranu u luksuzni proizvod. Poiret je i dalje tvrdoglavo inzistirao na svojim neobuzdanim vizijama, ali mušterije ga više nisu podržavale. Za svoju konkurenticu jednom je s gorčinom ustvrdio: “Chanel je ženama otkrila sportsku odjeću i skupo je prodaje pod nešto revolucionarno.” Nikako se nije mogao pomiriti s tim “siromaštvom”. Prilikom njihovog jedinog susreta (nitko danas nije siguran da li se doista zbio ili se radi o legendi), Poiret je pitao Chanel: “ Za kime žalujete mademoiselle?”, aludirajući na njezinu crninu koju je stalno odjevala i koja ju je modno proslavila. Coco je ironično odgovorila: “Za vama monsieur!”

Mademoiselle Coco je, za razliku od njega, dobro znala što žene žele iz vlastitog iskustva. Poiret je naziva kraljicom poverty de luxe te nastavlja organizirati dekadentne zabave, praveći se da se ništa nije promijenilo u odnosu na bezbrižne prijeratne godine. Takvo ponašanje ubrzo ga dovodi na rub bankrota. Dugovi su se gomilali, financijeri i mecene mu polako okreću leđa, a posljednji poraz doživljava kad ga 1928. napušta i voljena Denise. Njihov razvod dobio je veliki publicitet u tisku, a međusobne optužbe bile su dobro medijski popraćene. Osiromašen i ponižen, povlači se u osamu Provanse. Potpuno zaboravljen umire 1944. u 65. godini života. Postoje dvije verzije o njegovoj smrti: po jednoj je umro u Provansi, gdje se posvetio slikanju, a po drugoj u okupiranom Parizu, gdje se potkraj života uzdržavao kao konobar.

Azzedine Alaia je, naime, 2005. ustupio svoj pariški atelijer-dućan-kuću Poiretovoj unuci Sophie, kako bi ondje priredila prodajnu izložbu predmeta svoga djeda, a modni svijet tada je ponovno otkrio najveću čuvanu tajnu u povijesti mode (kako često znaju nazivati Poiretov opus). Iako ga mnogi kreatori već godinama ističu kao svoj uzor, šira se javnost tek u posljednje vrijeme zaintrigirala za tog modnog čarobnjaka. Vrhunac je bio prošle jeseni, kad su kustosi muzeja Metropolitan u New Yorku objavili da će sljedeću veliku godišnju izložbu u svojem odjelu mode i tekstila posvetiti upravo njemu, nazivajući ga, vrlo znakovito, “prvim modnim kreatorom u povijesti”. Na otvorenju izložbe, 7. svibnja, atrijem njujorškog muzeja prodefilirale su najveće svjetske zvijezde, u glamuroznim kreacijama u stilu Paula Poireta,
Tko je taj zagonetni čovjek i zašto mu moda i danas toliko duguje?



izvor:Gloria