Marija Jurić Zagorka

U životu autorice Gričke vještice, Gordane i drugih popularnih djela Marije Jurić Zagorke, prve hrvatske novinarke i književnice, mnogo je toga dvojbeno. Čak i datum rođenja. Ipak, najčešće se spominje 1. siječnja 1873. Rodila se u selu Negovec kraj Vrbovca u imućnoj obitelji upravitelja velikog imanja baruna Raucha. Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo četvero djece, živjela je, kako to sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno. Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, polazila u Varaždinu i Zagrebu. Nakon šest godina školovanja u zagrebačkom Samostanu milosrdnica, Zagorka odlazi iz Zagreba. Konačno će se vratiti tek nakon sedam godina, da bi tu doživjela duboku starost i umrla 30. studenoga 1957.

Novinarska karijera Marije Jurić Zagorke počinje s anonimnim tekstom „Jedan časak” u zagrebačkom Obzoru, nakon čega je na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera, postala članica uredništva toga cijenjenog i utjecajnog lista. Od predstavnika tiskare Zagorka je pak čula vrlo nepovoljnu reakciju: „Novinarsko je zvanje isključivo muško, a Vi baš ni po čemu nemate sposobnosti za to. Tko hoće pisati u Obzoru mora biti netko.” Zagorka se cijeloga života žestoko borila da dokaže kako ona jest netko. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Parlamenta, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germaniza-cije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama, i tako nazvan - Ženski list od 1925. do 1938., zatim Hrvaticu. Unatoč tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.

Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Đalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Svoje romane, u kojima je pokazala iznimnu vještinu fabuliranja, koji su je učinili prvim hrvatskim autorom literature za mnoštvo, počela je pisati, baš kao i novinarske tekstove, na poticaj biskupa Strossmayera. On se, naime, žalio što hrvatski čitatelj odrasta na njemačkom jeziku, a Zagorka je to shvatila kao poziv.

Ispreplićući intrigantne, uglavnom ljubavne zaplete, i nacionalne teme ostvarila je niz feljtonskih romana koji su objavljivani uglavnom kao podlistak Obzora. Čitatelji su željno iščekivali svaki nastavak Gričke vještice, Plamenih inkvizitora, Gordane, Jadranke, Kćeri Lotršćaka, Kneginje iz Petrinjske ulice i drugih Zagorkinih opsežnih romana u kojima je stvorila veliku galeriju romanesknih likova. Možda su bili tako omiljeni upravo zbog trajne čežnje za srećom ili zbog divovske borbe protiv zla. Čitatelje je manje brinula patetična melodramatičnost dijaloga, naivnost arhetipskih struktura ponašanja ili stilska jednostavnost Zagorkinih romana. Oni su ih jednostavno voljeli kao i komedije te satiričke tekstove poput Jalnuševčana ili povijesnih drama.

Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu. Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama kaže: „Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.”

Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Djelovala i jedno vrijeme uređivala Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana.

Ako je dakle riječ o "krivnji", onda je Zagorka "kriva", što je u toku svog života - jednostavno rečeno - svašta preturila i prepatila. I to je razlog, najjači, ako ne glavni, da fenomenu zvanom Marija Jurić Zagorka pristupimo ozbiljno, s dužnim poštovanjem, ne bojeći se aure smiješnosti koja za života, pa i nakon smrti, prati ovu tragičnu pojavu, pisca koji je tolike čitaoce gledaoce zabavio, potresao i podučio, priveo literaturi, priveo kazalištu.

Radila je na brzu ruku (jer je morala),
učila je historiju pišući povijesne romane, pa je usprkos svojim mentorima (Strossmayer, Smičiklas, Bojničić i drugi) ponekad ganutljivo naivna. No bila je pošteni književni aktivist u doba kada ta riječ nije postojala, i feminist u doba kada je taj pojam bio smiješan. Najveće priznanje (da joj novinari izdaju sabrana djela) nije doživjela, ali je doživjela priznanje najvećeg hrvatskog novinara početkom ovog stoljeća - "Zagorčice, vi ste muž na mjestu" - pisao je Fran Supilo, a to nisu prazne riječi.

Ivo Hergešić
Josip Horvat; Josip Torbarina; Ivo Hergešić
Izabrana djela
(Pet stoljeća hrvatske književnosti)
Zagreb, NZMH, 1983.