Amedeo Modigliani je bio boem u pravom smislu riječi. Nakon smrti uzdignut je gotovo do visina Vincenta Van Gogha. Stilski je bio blizak kubistima, ali nije pripadao njihovom pokretu. Most je između generacije Toulouse-Lotreca i Art Deco slikara 20-tih godina prošlog stoljeća.
Rođen je u Livornu 12. sprnja 1884. godine u židovskoj obitelji. Otac Flaminio je posjedovao malenu mjenjačnicu, prilično neuspješnu. Majka Eugenia je vodila eksperimentalnu školu. Upravo zbog majčinog jakog karaktera, obitelj je živjela prilično nekonvencionalno. Amadeo je bio najmlađe od četvero djece i cijelog su ga života pratili zdravstveni problemi.
1889.godine Amadeo započinje naukovanje od slikara Guglierma Michelia koji je bio učenik Giovannia Fattoria, vođe Macchiaiolia, talijanske inačice francuskom impresioizma.
Godine 1898. obolio je od tifusa, a nakon oporavka omogućeno mu je da napusti školu i pohađa satove crtanja i slikanja u umjetničkoj akademiji i Livornu.
Krajem 1900. njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo,obolio je od turbekuloze te je zimu proveo u Napulju, na Capriju i u Rimu
1902. godine odlazi u Firencu kod Fattoria. 1903. se seli u Veneciju gdje upoznaje buduće vođe futurizma Boccionia i Sofficia. Tu se upoznaje s drogama i žestoko se opija.
1906. odlazi u Pariz uz majčinu pomoć,gdje uvježbava crtanje osoba na Academie Colarossi.
Upoznaje njemačkog umjetnika Meidnera koji opisuje Modiglianija kao
posljednjeg pravog boema. Godine 1907. Modigliani pronalazi svog prvog mecenu - Paula Alexandrea. Preko njega upoznaje i Brancusija, jednog od najvećih kipara XX.st.
Ono što ga je privuklo u Pariz je lagano nestajalo. U Francuskoj u to doba buja i antisemitizam koji u njegovoj rodnoj Italiji je gotovo nepoznat. Stoga se najviše druži sa Židovima i postaje svjesniji svog židovskog porijekla. Među njima su Kisling, kipar Lipchitz i pjesnik Max Jackob koji mu je jedina veza s Picassovim krugom. Raste mu reputacija i u gostioničarskim krugovima. Ne pije, nego loče i onda se mrtav pijan skida gol na očigled sviju. I to više puta. 1909. godine, bolestan i iscrpljen takvim životom, vraća se kući u Livorno.
Nakon opravka, vraća se u Pariz i odlučuje postati kipar kod majstora Bracusia. Upoznaje se s umjetnošću Afrike i Oceanije koja ima velik utjecaj na njega. I dalje je beznadežno siromašan. Skulpture radi od ukradena kamena sa nekog gradilišta. 1912. se opet teško razbolijeva , mora kući na oporavak, ali se vraća čim je prije moguće.
Godine 1914. Modigliani prestaje praviti skulpture jer mu nije više bio dostupan kamen za klesanje. Iste godine upoznaje Beatrice Hastings, mladu englesku novinarku s kojom će se sprijateljiti i koja će mu biti model sljedeće dvije godine.Bila je 5 godina starija od njega i imala je nešto novca, tako da je Modigliani mogao prilično ugodno živjeti. No teško opijanje i tu napravilo zlo. Veza je prekinuta kad je nakon jedne svađe Modigliani bacio Beatricu kroz prozor. U to se doba zamjećuje njegov ekspresionistički stil portretiranaj. Lice i vrat su izduženi, linije su fino savijene, često se ne vide zjenice u očima, usne su sitne.
.
S profesionalne strane malo mu je bolje krenulo. Mladi Paul Guillame je pokazivao zainteresiranost za njegove portrete, ali je Amadeu bio nesimpatičan.
Godine
1916. Modigliani je upoznao poljskog pjesnika
Leopolda Zborowskog i njegovu ženu Annu, s kojima se sprijateljio i u nekoliko navrata portretirao, započevši veliku seriju izrazito erotičnih
aktova.
U travnju
1917. upoznaje 19-godišnju Jeanne Hébuterne, s kojom započinje zajednički život. Ona postaje jednim od njegovih glavnih modela; naslikao ju je barem 25 puta
3. prosinca 1917. g. organizirana je izložba
aktova u galeriji Berthe Weill. To mu je bila jedina samostalna izložba za života. Izazvala je velik skandal i policija je naredila da se slike s izložbe uklone.
Uskoro njihovi sukobi postaju zanimljiviji stanovništvu Montmartra nego tuče sa Beatrice. Kada je bio pijan ponašao se poput luđaka, kako je izjavio jedan njegov suvremenik i očevidac njegovih divljanja.
U isto vrijeme nebrojeni potreti mlade Jeanne pokazuju zaljubljenost, brigu i opčinjenost.
1918. godine stanje u Parizu je tako teško da se njegov menadžer Zborowski odlučuje preseliti na jug Francuske. Osim Modigliania predstavljao je Soutina, Kislinga i japanskog umjetnika Foujitu. Modigliani seli u Nicu, ali na njega mediteranska klima uopće ne djeluje. I dalje slika unutara, najčešće lokalne trgovce i njihovu djecu.
U veljači 1918. Jeanne ostaje trudna i par se nakratko rastaje vjerojatno zbog njezine majke. Vjerovatno je išla Modiglianiu na živce jer je došla pomoći kćeri u trudnoći. Spojili su se kad se dijete trebalo roditi. Par je dobio kćerku, a Modigliani se na putu u matični ured tako napio da je dijete zavedenu knjige bez oca. Njegova obietelj je kasnije usvojila djevojčicu u Italiji. U svibju 1919. se vratio u Pariz, jedino mjesto koje je zaista volio, dok je Jeanni ostavio u Nici. Bila je po drugi puta trudna.
Zahvaljujući trudu Zborowskog platna mu se konačno prodaju po pristojnim cijenama. 1919. je sudjelovao na vrlo uspjeloj izložbi u Londonu. Konačno u srpnju 1919. godine Modigliani I Jeanne se mogu preseliti u normalan stan. U tom istom stanu je nekad prije živio Gauguin. Mođutim, zdravlje mu se stravično pogoršalo, a problemi s alkoholom sve veći i veći.
Aktovi
